..:: Ej zivote, zeno bez morala ::..

Juce se u Podgorici desilo nesto sto se ne desava nimalo cesto kod nas, pa ni u svijetu. U centru grada su pretukli pisca i pjesnika Jevrema Brkovica i ubili njegovog tjelohranitelja. Hicima iz pistolja. Stari Jevrem je, kazu, uspio da dvojicu obori, no je treci brze potegao...

Kazu, njegova nova knjiga "Ljubavnik Duklje" opisuje neke dogadjaje i osobe u kojima su se prepoznali brojni "kontraverzni" crnogorci. Pa im bilo krivo, te ni manje ni vise no atentat. Ja bih to tako nazvao, a vi kako ocete. Prilicno sramotno. Ako se ljudi stide svojih djela, neka ih ne cine. Jednostavan recept za miran zivot. A Jevremu nesto nije dalo mira, pa se drznuo da to napise. E moj Dervisu, znas li ti dje pises svoje knjige... U nas covjek ima slobodu govora k'o u Njemackoj za vrijeme Adolfa. Cinicni bi rekli da je ima bar za nijansu vise. Nedavno me jedan profesor pitao da mu kazem po cemu je Crna Gora karakteristicna u odnosu na druge drzave. Tada se sjetih nekih stvari vezanih za ekonomiju, geografski polozaj, demografske faktore, kulturu... a sad vidim jos po cemu se to mi razlikujemo. Svaka druga drzava ima svoju mafiju, a jedino u Crnoj Gori mafija ima svoju drzavu.

No, kako svaka prica ima svoje lice i nalicje, tako i ovdje meni nesto zasmrdje u samom startu. "Ubili mu tjelohranitelja"??? Custe li vi nekad za nekog pisca ili pjesnika koji imase tjelohranitelja? Ja ne jos do sad, pravo da vam kazem. Cim vidim nekoga sa tjelohraniteljem, uglavnom mi je jasno cime se bavi. Ili je pjevac, ili politicar, ili... Ocigledno da ni cika Jevremu knjizevnost nije glavna preokupacija. Pa ono i jes, ne moze se od toga pristojno zivjet. Vozit skupa kola. Placati vozac i tjelohranitelj. I odrzavati onolika brada. Ne moze pa ne moze! Izgleda da svi crnogorci imaju bar po dva posla. Jedan, onaj javni, dje primaju platu, i dje im ide staz, i drugi, dje zaradjuju za zivot. I tjelohranitelje. Novac je bolji od siromastva. Ako nista, a ono iz finansijskih razloga.

E sad, rekoh da svaka prica ima dvije strane. No, ne bih ja bio ono sto sam da u svemu tome ne nadjem i trecu stranu. A treca strana u svemu ovome je publicitet. Zamislite samo kako ce "Ljubavnik Duklje" da se prodaje posle ovoga. Svi ce htjeti da saznaju koji su to sto ih Dervis prozva pa ih naijedi do besvijesti. A kod nas svako oce sve da zna. Ko zna, mozda sad kad krene prodaja knjige, Dervis vidi da moze od toga lijepe pare uzet, pa se okane drugog posla. Onda mu tjelohranitelj nece vise trebat. Sreca u nesreci!

Mozda ce neko reci da sam bezdusan i surov, no samo pokusavam da budem realan. Zasto li nikad ne ubiju iz heklera nekog radnika komunalnog. Ili onu zenu sa saltera iz Opstine. Ili nekog lutalicu. Tesko da cete to cuti. Uglavnom "skidaju" neke bijesne face u nista manje bijesnim autima i sa bijesnim tjelohraniteljima. Ako. Ja to vidim kao neku prirodnu selekciju. Na kraju krajeva, kako radis, tako docekas. Stara, narodna.

Pisao bih ja jos o ovom nemilom dogadjaju, no ne smijem. Bojim se da ce me zbog ovog pisanija sjutra sacekati trojica razbojnika ispred ulaza, pa sta onda. Ono, kadar bih ja bio da oborim dvojicu, ali sta ako treci brze potegne... bog te mazo, sav se najezih! Pa me isprebijaju i ubiju mi tjelohranitelja, a? Ma sta ja to pricam, pa ja nemam tjelohranitelja. Jos nemam ni prvi posao, dje mi staz ide, a kamoli ovaj drugi. To dolazi kasnije. U toj fazi vjerovatno nece biti postova na mom blogu. Imacu pametnijih stvari. Da sacuvam obraz. I glavu. I tjelohranitelja.

Djes' Dzimi, da vidis ovo!!!

Poslednja igra leptira

01.41. ujutru
Kisa mi remeti misli. Ili mozda nije to kisa, vec zvuk njenog udaranja o stari lim ispod mog protrulog prozora. A taman sam poceo da razmisljam o nekim bitnim stvarima. Nakon prilicno iscrpljujuceg dana, utonuh u teske misli o smislu zivota. Ima li ga, ili je uludo razmisljati o tome. Mozda nije uludo, ali je tesko dokuciti rjesenje. Da nije smisao zivota, Vaseljene i svega ostalog cetrdeset dva? Tesko da jeste... Ili mozda...? Ma nije, ne moze biti toliko prosto, siguran sam. Sto uopste poceh da razmisljam o ovome? A da, onaj film. Onaj brko se pitao jesmo li mi kadri da nesto mijenjamo, njemu se cini da nismo. Pa me to baci u razmisljanje. Mozda je covjek u pravu. A mozda i nije. Sjetih se sad price o leptiru. Da li znate koliko zive leptiri?... Upravo tako, samo jedan dan. Ali zasto zive samo jedan dan, cemu to? Sta mogu da urade za jedan dan?...

Oni cine da svijet bude ljepsi...
Da, stvarno. Moja basta bi izgledala prilicno prazna bez njih. Kad bolje razmislim, leptir je jedini insekt koga ne ceram iz sobe kad slucajno zaluta, niti pokusavam da ga umlatim plasticnom lopaticom ili starim brojem Pobjede. E da, i bubamara isto.

Izludjuju me ovi Alivodic autobusi ispod prozora. A tek kako samo smrde ovi gasovi. Ne cudi me sto nema komaraca u mojoj zgradi. A nema ni leptira. Pih! No skrenuh sa teme. To cesto radim u zadnje vrijeme, poceli su to i drugi da primjecuju.

I tako dakle. Leptir moze za jedan dan da ucini nesto tako veliko. A covjek? Meni se samo cini da mnogi od nas ni svjesni nisu koliko stvarno mogu. Da uljepsaju svijet. Da vole. Poljube. Nasmijese. Namignu. Poklone neku sitnicu. Ili paznju. Cini mi se da je to danas najvrijedniji poklon. A najlakse ga je darivati. Svi ga vole. Svima odgovara isti broj, ista boja. Svima dobro stoji. Ne moras da brines oce li se slagati uz one mindjuse ili nove cipele.

Devedesete... Balasevic... prekida mi misli, ali vrijedi. "Dali smo sansu da se ludilo ozvanici!" Savrsen stih. Primjeren devedesetim.

Danas sam citavog dana dangubio. Uradio sam mnogo losih stvari danas. Ne mnogo bitnih, ali ipak... Kao uopste zadnjih dana. A ti zadnji dani mi nesto dugo traju. Moracu nesto promijeniti. U ponasanju. U razmisljanju. U osjecanjima. U snovima.
Prije nego pocnem da radim neke bolje stvari, moracu prestati da radim one lose. Sto kazu Kinezi, "ako zelis solju hladnog caja da zamijenis toplim, moras prvo prosuti onaj hladni, pa tek onda sipati topli." Sjutra cu biti bolja osoba nego li sam bio danas. Obecavam! A prekosjutra jos vise. I ko zna do kad tako. A onda opet pad. K'o sinusoida.

Razbi me ona rakija sinoc. Tableta popijena sa litrom rakije ima isti efekat kao i LSD uz 500 grama ratluka.

Ubija me ovo pisanje. Otvori me, ramisljam o svemu i svacemu, pa ne mogu da spavam do jutra skoro. Vec je skoro 2 sata. Za dva minuta. Kad bolje razmislim, mogao bih ovako do ujutru. Ali necu. Dosta je.

U nedostatku pametnijih stvari, napravih ja svoj blog. Znate kako je to u nasem narodu: vidio dje drugi to rade, a nisam ni ja gori cojek od njih, pa ocu vala bas! Tako vam je sve to kod nas. A ne valja raditi mimo ljudi, sta ce svijet reci? Dijete od takvih roditelja, pa da okrene mimo svijeta, boze me sacuvaj!

Evo dok pisem ove gluposti, nadjoh pored kreveta jednu bocu kruske. Dobra! Domaca, iz mog dvorista. Sipam sebi prvu casicu, 0,03 dl, kafanska. U zadnje vrijeme me nesto oce rakija, ne znam sta mi je. A posebno loza. Imaju strasnu domacu u bifeu Pravnog. 50 centi casica. Znaju me vec, pa nekad dobace i po koju turu dzabe. Citam u novinama da je moguce zivjeti i bez alkohola. Koje s*anje.
Sipam drugu casicu.
Saginjem se da vratim bocu na pod, vidim mrtvu bubasvabu pored nogara od stolice. Kad se bolje prisjetim, mislim da sam je tu vidio i prije 10ak dana, sto znaci da nisam odavno cistio sobu, to moram sjutra odraditi (nikako ne danas).
Treca casica.
Sad mi vec postaje toplo. Zove me drugarica, kaze: "bio si strasan veceras na televiziji, bas sam se odusevila". Mislim, idi u materinu, samo sam jednu recenicu progovorio, sta tu moze biti tako strasno. Ko zna sta ona oce sad u ovo gluvo doba, sve mi se cini da je samo trazila povod da zovne. Kad sam ja htio, nije dala. E neces ni sad vala!
Cetvrta.
Sinoc kad sam ulazio u zgradu padne mi saksija na glavu. Plasticna, bjese i malo zemlje u njoj. Valjda nije niko namjerno. A mozda i jeste, ko ce ga znati. Nedavno sam se doselio. Mozda je to neki obicaj, za dobrodoslicu. Kako rece Apis, "na psu rana, na psu i zarasla", valjda ce i mene ova ogrebotina brzo proci.
Peta.
Ma idi bre u k****, dosta je za veceras. Citam nedje da je moguce umrijeti od prevelike doze alkohola. Bog te mazo, o tome nikad nisam razmisljao. Sta da preceram toliko, pa da crvrcnem nedje, a? Ipak ne bih, mlad sam jos uvijek za to. Mislim, nije da se bojim smrti, samo ne bih da budem tu kad se to bude desilo.
Dosta je za veceras. Pisanja, ne rakije. Odoh.